Tri priče o zaboravljanju – deo drugi, Željko /
Three stories about forgeting – part two, Željko
Video, text
Work in progress
Year: 2025
Sećao se da se tog dana probudio umoran. Koračajući preko betonskog pločnika, tako je i izgledao. Kao umoran čovek koji ne zna baš gde se nalazi. Iako je znao, i to dosta dobro.
Poznavao je veoma blisko svoje okruženje. Crvene tanke ciglice ispod njegovih nogu, polupane na mnogim mestima, čije nepravilne krhotine je po navici zaobilazio. Znao je dobro vestibil desno od njega, sa širokim teškim betonskim stubovima, koji je pružao debeli hlad i neprobojnu zaštitu od kiše stanovnicima te dugačke trome zgrade koja se pružala u pravcu iza njegovih ledja. Nisko i teško kao neki kit. Ulazi, crvenih metalnih okvira vrata sa neobično tankim staklima za ovako masovnu gradnju, koji su se pružali duž vestibila, su vodili u utrobu tog broda, tog prekookeanskog betonskog plovila. Takav je utisak ta gradjevina ostavljala, broda nasukanog u ovoj močvarnoj ravnici. Hodnici su joj bili mračni i hladni, kao tuneli i pećine, useci, kanjoni. Ali on je znao kako neočekivano vode gore i gore, u mesta za život, lepa mesta za život, provetrena, osvetljena i bela, koja kao da sanjaju da se nalaze u tim gradjevinama a da im tu uopšte nije mesto. On je dobro znao i te stanove. Živeo je u jednom od nijih ceo svoj život, u zgradi pored ove. U njenom paru. Jer ako je ova zgrada sa vestibilom bila brod teretnjak, težak i spor, njegova je bila kula stražar, zigurat, raketa od betona, ustremljena ka nebu, par koji čini celinu. Ka njoj je i koračao spuštene glave, na način da ko god da ga je video bi pomislio da taj čovek ne zna gde se nalazi.
Ali on je patio od stanja nekog čudnog, da previše zna gde se nalazi. Previše svestan i teretnjaka i rakete, pećina i neba, glatke podloge ispresecane betonskim kvrgama po kojoj su njegove noge oprezno koračale. Njegove misli su samo bile fokusirane na to da se ne saplete. Tako nekako običan zahtev. Samo da se ne saplete na ove crvene polupane pločice i da ih ne oseti na svom nosu. Ovaj čovek koji je tako neobično izgledao je imao tako jedan običan zahtev u svojim mislima. Gledao je svoj korak i stopala i pločice tako blisko, blizu, kao da su mu već ispred nosa, kao da je već pao, kao da je već izgubio ravnotežu. On je već osetio i da su ga i ruke izdale, i da nisu stigle da se ispreče ispred njegovog lica, i sve što je moglo da se desi desilo se. I sada je njegovo lice iz slobodnog zastrašujućeg pada ispunilo svoju nesrećnu sudbinu i svom silinom udarilo u baš to mesto gde su pločice napukle. Silina kojom lobanja opali o tu tvrdoću ispod nogu je strašna, epska. Brzina pokreta i strašan udarac.Ta silina će ga možda koštati života.
A ipak to se ponekad tako desi da niko ni ne primeti. Odvije se tako brzo, taj epski pad, da gotovo nije u stanju da privuče ničiju pažnju. Možda neko slučajno na periferiji svog vida primeti anomaliju u inače običnom kretanju i stajanju ljudi. Ljudi koji koračaju po nekoj horizontali, odredjenim tempom, i stoje u vertikali, i odjednom jedna nespretna dijagonala se ukazuje od uspravnog ka položenom. Jedan trenutak izmedju svega što postoji. Potpuno nevezan i bez posledica po ikog drugog sem Željka čije lice je uronilo u crvene pločice i beton što se promalja.
.
Nije izdržao tu svoju fantaziju, zastao je i sagnuo se da osloni dlan na pod ispod sebe. Zadovoljno je pomislio, opipavajući oštre krhotine keramike i kvrgavi beton, gust i prijatno hladan, da su baš takvi kakve ih je i zamislio na svom licu.
Odahnuo je. Suočivši se sa strahom, osećajući rukama šta je ono što ga čeka, uverio se da je za sada siguran. Nastavio je svoju putanju ka ulazu u svoj oblakoder, ka svojoj kući. U ruci je imao jednu tank plastičnu kesu sa hlebom, koja je nonšalatno landarala u ritmu njegovih opreznih koraka.
Mala figura je pristigla do svoje rakete. Na nekoj fotografiji bi ovaj trenutak tako izgledao.
Otvorio je teška metalna vrata, sa naporom celog tela i ulazeći u prijatan hladan prostor zgrade, ukrcao se na svoje mesto. Prelazeći tanku liniju u podnožju vrata koja deli prostor na spolja i unutra, transformisao je svoj korak od opreznog ka sigurnom, od nestabilnog ka čvrstom. Osetio je kako se vrata naglo pod svojom težinom zatvaraju
Iza njegovih ledja, i kao i uvek, nije se osvrnuo da pogleda da li je to zaista tako. Znao je da su se zatvorila, da je ulaz obezbedjen, otvor osiguran, i ukrcavanje je bezbedno prošlo.
Ispred niza liftova sa teškim metalnim vratima i parapetima nije bilo nikog. Pozvao je lift, i čuo prijatan zvuk sajli i motora koji se pokrenuo njegovim pritiskom dugmeta. Kontemplirao je prisustvo tog velikog metalnog prizora ispred sebe, što doseže monumentalno do visokog plafona, neravnim i previše puta prefarbanim, koji čovek često nema izbora, čekajući lift koji će da ga odvede kući, nego da pomno promatra. Sve neravnine, oštećenja, ostatke lepka od nekih starih nalepnica, urezano ime nekog koga je neko davno veoma voleo, je znao napamet. Ali kao i sada, prelazio je ponovo pogledom preko njih, održavajući svoj mali ritual. Interesantno, nikad mu nije palo na pamet da ispruži ruku i da ih pipne. Kao da je bilo zabranjeno i da bi predstavljalo neki društveni prekršaj. Cela ova metalna konstrukcija je stajala čvrsto i pružala se visoko kao neko umetničko delo, neki kolektivni spomenik svim stanovnicima ove zgrade, koji bi zaista bilo neprijatno ili nepristojno dodirivati.
Prekinuo ga je poznati zvuk sletanja lifta, koji se ukačio na mesto. Otvorio je vrata uz škripu, zakoračio u mali prostor, uz malo poznato uleganje poda pod njegovom težinom i pustio vrata da se sama zalupe iza njega.
Ide na osamnaesti sprat. Vožnja će trajati sigurno 4 minuta.
Prostor lifta je jedno neobično mesto. Blago banalno ali ipak fascinantno. Izum koji ne izaziva više nikakvo oduševljenje, jedna obična platforma koja mehanički vuče ljude sajlama na gore, da bi se priključili na neko mesto visoko u prostoru gde im se nalazi kuća. Prozaično i poprilično jednostavno. Mada je nekako blesavo. Da bi stigao do tih svih kuće što lebde u vazduhu, u prostoru visoko iznad zemlje i gledaju nebo oči u oči, ukrcao se u malu klaustofobičnu metalnu kutiju, koja zatvara i pogled i telo, mali zatvor čije kočnice ako otkažu ili sajle puknu može se sručiti u podrum velikom brzinom.
Ali dobro, barem ima ogledalo. Da vidi svoj odraz i uveri se da postoji u toj metalnoj kutiji.
U liftovima Željkove misli, kao i on sam, su bile uvek suspendovane. Nije nikad ni o čemu mogao da misli. Mogao je samo da promatra brojeve kako se menjaju po spratovima i da u svakom sekundu beleži gde se tačno nalazi u odnosu na zemlju. Jedeanast, dvanaesti, trinaesti i tako dalje. Čekao je njegov broj da se izvuče. I kao i uvek, kada se pojavi broj 18, njegov broj, osetio je mali osećaj sreće. Kao dete kada sa uzvikom kaže Stigli smo! gde god da to bilo, a roditelj ga sa osmehom pogleda, primajući tu malu radost da oboji inače potpuno neuzbudljivu činjenicu. Tako je i Željko srećno stigao.
Platforma se kao i uvek, previše naglo zaustavila, telo mu je poskočilo, stomak se malo uzburkao, ali ubrzo i vratio na svoje mesto. Škripu vrata dok ih je otvarao sada gotovo nije ni čuo. Čula su mu se opustila u potpunosti, spustila gard. Njegovo telo uvereno u sigurnost prostora i blizinu skloništa se pokretalo nonšalatno. Dug hodnik je prošao zatvoren u svojim mislima, po navici, ne primećujući svetlo što se ugasilo, pločicu što se odlepila i biljku u plastičnoj staroj saksiji, pored nečijih vrata koja se mučila da raste u ovom slabo osvetlljenom prostoru.
Došao je do svojih vrata i lagano izvadio ključ, stavio ga u bravu. Trebalo mu je više od 10 sekundi da shvati da nešto nije u redu. Njegova ruka je u neverici iznova i iznova pokušavala da okrene ključ dok u jednom momentu nije poslala signal uzbune. Ključ ne paše. Vrata se ne mogu otključati. Gledao je ključ u ruci, gledao je bravu, kao da će to intezivno buljenje popraviti stvar. Ali neće. I nije. Kad je ponovo pokušao i uverio se. Njegov ključ ne otključava ova vrata. Ali vrata su prava, piše na njima 92.
Dok je razmatrao mogućnosti, uveravajući se da nema razoga za paniku, još uvek držeći svoje ruke i noge, i uši u blagoj opuštenosti, čuo je zvuk iza vrata. Nekakve korake i grebanje. Nije imao vremena ni da reaguje a vrata su se naglo otvorila ispred njegovog nosa.
Lice čoveka. Oči. Kućne papuče na bosim nogama.
Mora da je Željkov izraz lica bio toliko zbunjen da je lice što je otvorilo vrata nateralo da prasne u smeh.
Komšija, pa to ste vi, izgovorilo je lice smejući se. Ja gledam ko pokušava da mi obije vrata i već sam se spremio da intervenišem, nastavljao je kroz smeh, kad ono vi. Pa šta radite čoveče
Željko oduvan smehom i bukom koju je ovaj čovek pravio, pokazivao je nemo pokretom otključavanje vrata, držeći svoj ključ čvrsto stisnut u ruci. Čovek je ga je gledao i dalje ga dominirao svojim smehom. Tako mu se smejao objašnjavajući mu da je pogrešio stan. Da je na pogrešnom spratu. Da je njegov broj 96. Da je njegov sprat 19. Da je on skroz izgubljen.
Nemušti Željko je nešto promucao, ni sam ne zna šta. Ali šta god je bilo, na to je čovek zastao, pogledao ga je zapravo prvi put i u trenutku raspoloženje mu se promenilo. Spustio je glas. Promenio je stav. Rekao je nekako oprezno da je najbolje da udje unutra, da popije vodu i da li možda hoće kafu. Ruke ovog nepoznatog lica su ga nekako uvele, ubacile u stan. Možda mu nije dobro, uveravao ga je ovaj čovek, možda mu je pao šećer, možda je dehidrirao, možda je vrućina udarilla u glavu. Samo je pričao i pričao, dok je pomerao svojim rukama Željka kao neku lutku što stoji izgubljeno držeći i dalje onaj ključ kao da otključava vrata.
Katići katići, napokon mu je ime sevnulo u mislima i isto tako brzo izašlo kroz njegovo grlo. Komšije Katići. Da, da, govorio je čovek. Da, da, da, mucajući je govorio Željko, Da, Katići. On zna ovog čoveka. To je komšija Katić, pristojan čovek, uvek drži lift, ima malog psa, jednom je pukla cev i on se uopšte nije ljutio. Ali šta Katić radi u njegovom stanu. Katić ga je nekako uputio na kauč. Rekao mu je da sedne i on je to učinio. Sedeći i čekajući kafu, u daljini je čuo čoveka kako nešto nerazumljivo priča iz kuhinje. Dolazeći sebi Željko je gledao prostor i svakim sekundom postajao sve ubedjeniji da je on na pravom a Katić na pogrešnom mestu. Ovo je bio Željkov stan. Sve je bilo tu. Stavio je ruke na kauč i
osetio materijal koji je veoma dobro znao. Sa tim materijalom bi se budio na licu kad bi slučajno zadremao uz televizor. To je njegov kauč, fotelja, televizor. Zavese, to su njegove zavese. Oči su prelazile preko stvari. Sve je bilo tu. Strah ga je obuzeo celog. Nešto strašno ovde nije u redu. Instiktivno je naslonio laktove na kolena i pognuo glavu da se zaštiti od svega što se dešava. Zatvorio je oči i duboko udahnuo. U tom mraku iza svojih očiju, u ovom sigurnom položaju, zaustavio je svoje misli. Zaustavio je celo svoje telo. Visio je sada negde bilo gde. Negde gde ničeg nije bilo, ni njega, ni ovog čoveka, ni poda, ni zgrade. Vreme je stalo, prostor je nestao. Disao je, to je sve, i umirio se u tom nemestu njegove glave da ipak postoji.
Odluku da otvori oči nije doneo sam. Ili nije doneo sa namerom. One su se otvorile, verovatno posle sekunde od kad su se zatvorile. Niko nije mogao znati koliko je vremena prošlo. Oči su se otvorile, prepoznale stopala i cipele što pripadaju istom telu i na neverovatnu radost i tepih ispod cipela. Crveno I Plavo tkanje, niskog profila na kojem je sedeo kao dete. To je mamin tepih.
Ma on je samo zadremao i sanjao Katića u svom stanu. Sve je u redu.
Podigao je glavu da se nasmeje ali osmeh mu je ostao da glupo visi u vazduhu dok je primao u ruke šoljicu kafe koju je Katić tako ljubazno spremio.
Potpuno poražen našao se ispred vrata broja 92. Katić ga je lepo ispratio i izgurao napolje u istom maniru u kom ga je i ugurao u stan. Sad, ispred njegovih vrata, Željko je stajao oduzetog glasa i namere, mlitavo držeći kesu sa hlebom. Kao potpuno paralisan i ispražnjen čovek. U međuprostoru izmedju trenutka ulaska I izlaska iz ovog stana, Željko je izgubio svoju istoriju. Onaj čovek, nasrtljivošću, samopouzdanjem, pričanjem priče koja Željka nije ubedila, ga je u potpunosti sveo ni na šta. Oduzeo mu je sve u šta je bio siguran. Morao je priznati poraz, prihvatiti stvarnost koju mu je taj glasni čovek objasnio i pokušati da se popne sprat iznad, tamo gde navodno on živi. Poslušno je pokrenuo svoje telo na tu komandu da je vreme da potraži svoju kuću.
Ali sada u ovom hodniku je bilo drugačije nego ikada ranije. Sada nije uopšte bi siguran. Iako je telo pokušalo da predupredi sve znake panike i održi funkcionisanje, da smiri otkucaje srca, da umiri uzdah, noge su počele da zapinju. Mišići su se udrvenili, kasnili sa praćenjem komande. Hodao je kao u nekoj oštroj vodi, teško i ukočeno.
Dolazeći ispred lifta, ni sam ne zna kako, odlučio se za nešto što ranije nikad ne bi uradio. Umesto da nadje ono dugme u zidu i pritisne ga, skrenuo je desno, kroz staklena otvorena vrata i izašao na stepenište.
Iako je skrenuo tu kao da je to sa namerom i sasvim obična stvar, zaista nije bilo. Na to stepenište je izlazio ili kao dete ili u izuzetnim situacijama. Iz nekog razloga je vezivao stepenište za vandredno stanje, za neku situaciju van uobičajenog. Kao da je njihovo postojanje i korišćenje isključivo moguće uz neku dozvolu. Kao da taj prostor u redovnim okolnostima čak ni ne postoji, nego se nekako materijalizuje kad je stvar ozbiljna i ne radi lift. Čak i kao detetu odlazak tamo je predstavljao neki uzbudljivi prekršaj. Ali za razliku od njega kao deteta koje je sa uzbudjenjem i osmehom istraživalo taj polupostojeći prostor stepenica, on je sada samo zakoračio u taj prostor vandrednog stanja, automatski i bez misli. Pošto nešto strašno nije valjalo.
Gde si Željko?
Da sam te videla sada ispružila bih ruku
da ti dotaknem rame dok prolaziš pored mene.
Možda bi to pomoglo.
Možda bi te toplina mog dodira vratila
i možda bi sve bilo u redu.
Popeo se lagano I izašao sa stepeništa na sprat. Sve je bilo isto kao i onih par spratova ispod. Isto svetlo, ista vrata, isti rasporedi. Skrenuo je levo do vrata koja je znao da će naći. Stavio je ključ u bravu i otključao ih. Ušao je u stan. Ali kao da nije bio tu. Potpuno praznih misli i praznog tela je stajao u predsoblju. Nije se uopšte pitao više da li je na pravom mestu. Znao je da nije.
S njegove leve strane je bio čiviluk, ali nije se ni potrudio da skine jaknu niti da izuje cipele. Bilo mu je jasno da se sigurno ovde ne može zadržati duže. Video je kroz vrata sobe da žena sedi u fotelji. Očekivao je da je vidi tu. Televizor je radio. Ona se uopšte nije uznemirila njegovom ulaskom. Bacila je pogled na njega dok je ulazio, ali im se oči nisu srele. Dok je on zatvarao vrata ona je vratila pogled na ono što je prethodno gledala. U stanu je vladao mir. Nije rekla nikakvu reč pozdrava, samo je nastavila da sedi. Ruke su joj bile u krilu, telo zavaljeno u fotelji. U mirnoći i tišini stana njih dvoje su tako postojali. On stojeći u hodniku nemo, ona sedeći u fotelji spokojno. Dva potpuno odvojena tela bez saosećanja jednog za drugo.
Stan je bio preplavljen popodnevnim svetlom, koje nije dopiralo do mesta gde se on nalazio. Ona je bila okupana njime u svojoj fotelji.
Stajući u polumraku hodnika Željko je znao da to nije njegova žena, da nije ni njegova sestra niti majka. Ali nije znao ko je zapravo ona. Samo neko ko za njega nije imao interesovanje .
Nije bilo važno. Ona nije bila važna. Ovo nije njegovo mesto. On je izgubio svoj stan u vremenu. Možda se to desilo dok se vozio liftom. Sve se poremetilo.
Potpuno miran okrenuo se, ostavio kesu na hoklici pored čiviluka, i izašao iz stana bez pozdrava. Izgleda da ni njoj nije bilo važno da mu se javi i da ga pita gde će.
Zatvorio je lagano vrata iza sebe. Našao se u istom hodniku zgrade, ispred vrata, kao i pre. Šta uraditi, kuda poći. Nije bilo kuda da se podje.
Zvati lift nije dolazilo u obzir. Bilo je potpuno suvišno u ovoj situaciji. Skrenuo je desno, ponovo, ponovo kroz staklena vrata na stepenište. Samo je sada krenuo da ide dole. To je bia olakšavajuća stvar kod stepenica, nije morao imati neki cilj, mogao je samo ići na dole, na dole, levo na dole, pa ponovo levo na dole, mirnim korakom u krug, u krug.
Nasmejao se, potpuno neočekivano. To njegovo kruženje ga je podsetilo na staru neku možda dečiju pesmu, u krug u krug idemo ja i drug. Bilo je lepo pošto na ovom stepeništu je bilo teško biti izgubljen, ono je svakako bilo skoro nepostojeće. Da ostane zauvek tu silazeći niko ni ne bi znao da je on tamo.
Ali prizemlje se na kraju pojavilo, i nije imao izbor nego da prati putanju koja je bila upisana u zgradi. Stepenište vodi na podest, na podestu su staklena vrata, kroz njih se izlazi i pravom linijom izbija na izlaz. Tako je i uradio. Ispratio najkraći put za evakuaciju. Evakuaciju iz njegove zgrade, zgrade u kojo je živeo ceo život, u kojoj je bio dete i u kojoj se tako nepovratno zaboravio da više nikad se nije mogao vratiti.
Našao se ponovo napolju, oči su mu začkiljile na prejakom žutom suncu. Krenuo je da korača, ali je tako oslobodjen svoje istorije, izgubljene kuće i sećanja kojem se više nije moglo verovati, zaboravljen, pustio svoja stopala. Nije brinuo kuda koračaju više. Nije izbegavao rupe, nije lagano stajao na pukotine celim stopalom. Nije držao dlanove u pripravnosti. Zaboravio se.
I napokon se desilo. Kao i prvi put. Imao je osećaj da mu je celo telo izgubilo težinu, da se u trenutku dematerijalizovalo, nestalo. A da su mu ostale samo oči. Samo njegova dva oka u vazduhu koja su videla da mu se beton i crvene pločice približavaju. Ruke, noge, glava su mu visile negde u vazduhu, bez materije i bilo kakve slobodne volje. Ostale su mu oči kao svedoci da vide zemlju koja postaje sve bliža. Za njega se tlo izmaklo, pa nekako krenulo ka njegovom licu koje u tom trenutku više nije ni osećao niti imao mogućnost da brani. Očekivao je udarac, onaj strašni potres. Taj dugočekivani konačni susret sa svojim krajem. ALi umesto grubog kvrgavog betona i oštrih krhotina, na obrazu je osetio nešto hladno i mekano. Nešto nežno, što mu je uhvatilo obraz kao dlanom brižne ruke. Glava mu se nije zatresla, lobanja mu nije napukla i kosti mu nisu vibrirale posle potresa. Telo mu je ležalo na nečemu mekom, potpuno opušteno, ušuškano. U iznenadjenju I šoku uspeo je da pomeri prste. Izmedju njih je osetio nešto poznato, nešto lepo. Dečija radost ga je preplavila.
Sneg.
To je sneg!
Izbacio je iz grla neki zvuk između krika i smeha, kao dečak kada ga je prvi put video. Predivni prizor snega, magičan dan detinjstva, sećanje. Dečije oči koje u čudu posmatraju sneg. To su sada bile njegove oči.
Telo mu je ležalo na mekanom snegu, ispruženo celom dužinom. Pokrenuo ga je sa lakoćom. Iznenadjujuće, nije bilo hladno. Pridigao se na kolena, podigao lice ka nebu i gledao krupne pahulje kako mu se približavaju i nestaju tik pred njegovim očima.
Sneg.
Uopšte se nije pitao kako je tu završio. Uopšte mu nije bilo važno gde je onaj čvrsti beton i žuto sunce nestalo. Ustao je i pogledao oko sebe. Video je poznate obrise. Bio je na istom mestu. Ispred svoje zgrade zigurata. Laganim korakom veselo razgrćuću sneg, došetao je do klupe ispod fantastično belog drveta. Seo na nju i sa mirom gledao kako njegova zgrada nestaje u mećevi što dolazi.
